Izložba “Gradimo drugačiji kvart”  uvest će vas u zanimljive priče prikazane kroz medije fotografije i stripa, a nastale na radionicama “Popravimo zajedno!” u suradnji sa Zelenom akcijom i ŠPUD-om i “Radionici stripa za srednjoškolce/ke” u suradnji s AKC Attackom.

Izložba će biti otvorena od 12.4. do 16.4. u Galeriji Usput gdje usput kada idete prema Parku Ribnjak i Centru mladih Ribnjak možete pogledati zanimljive radove srednjoškolaca/ki.

O RADIONICI POPRAVIMO ZAJEDNO!

Gradnja drugačijeg kvarta podrazumijeva i gradnju drugačijeg odnosa prema stvarima koje koristimo u svakodnevici – alatima, elektronici, igračkama, itd. Zbog toga smo 1. travnja sa Zelenom akcijom organizirali radionicu „Popravimo zajedno!“ gdje su građani/ke mogli/e donijeti jedan predmet koji mogu nositi u rukama kako bi ga se popravilo, a sve to su fotografski popratili učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Šarafilo se, lemilo i isprobavalo razne predmete koje su iskusni volonteri/ke uspješno popravili i vratili u funkcionalno stanje, čime smo htjeli gajiti principe održivosti, međugeneracijskih susreta i zajedništva u kvartu.

O RADIONICI STRIPA ZA SREDNJOŠKOLCE/KE

Interkulturalnost je vrijednost koja se treba učiti od mladosti, a upravo zbog toga smo organizirali radionicu stripa za srednjoškolce/ke pod vodstvom umjetnice Ene Jurov, kako bi se kroz kreativni medij stripa mlade učilo o tome što je to i kako izgleda interkulturalnost.

Organizatori: Platforma Upgrade i Centar mladih Ribnjak

Partneri: UBU – Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zelena akcija, AKC Attack! i Galerija Usput

Voditeljica galerije: Lada Vlainić

Izlagači: Učenice i učenici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna (mentor: prof. Vladimir Šimunić) i sudionici Radionice stripe za srednjoškolce/ke (voditeljica: Ena Jurov)

Postav izložbe: Lada Vlainić i Bernarda Cesar

Oblikovanje izložbe: UBU – Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb

Izložba “Gradimo drugačiji kvart” organizirana je u sklopu projekata “Platforma Upgrade i Centar mladih Ribnjak: Gradimo drugačiji kvart” i “Interkulturni grad” koji su ostvareni uz financijsku potporu Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu, međugradsku suradnju i civilno društvo.

Ovaj događaj organizira se u sklopu kampanje “Svijet u Zagrebu, Zagreb svijetu”.

The post <strong>DOĐI U GALERIJU USPUT NA IZLOŽBU FOTOGRAFIJA I STRIPA “GRADIMO DRUGAČIJI KVART”</strong> appeared first on Platforma Upgrade.

Rezultat tog promišljanja je izvještaj, u kojem Operacija grad dijeli sa svima što su mlade osobe rekle u ovom dvomjesečnom dijalogu, koje su njihove potrebe u kulturi, što im ograničava pristup kulturnim sadržajima i kako vide ulogu društveno-kulturnih centara, kao fokalne točke zagovaračkih napora Operacije grad.

Preuzimanje izvještaja: https://operacijagrad.net/system/publication/document/13/izvještaj_mladi_2022.pdf

The post Potrebe u kulturi i pristupu kulturnim sadržajima appeared first on Platforma Upgrade.

Publikacija UNESCO-a pod nazivom „Measuring Intercultural Dialogue: A conceptual and technical framework“ uvodi nas u pitanja o interkulturnom dijalogu, poticajnom okruženju za ostvarenje interkulturnog dijaloga te mjerilima i okvirima za interkulturni dijalog.

Pošto je interkulturni dijalog bitna tema kojom se bavimo u sklopu platforme Upgrade s vama dijelimo link na ovu zanimljivu i poučnu publikaciju.

The post UNESCO-va publikacija o interkulturnom dijalogu appeared first on Platforma Upgrade.

Piše: Ana Vučić

Već dugo aktualna tema integracije izbjeglica ponovno je dodatno rasplamsana posljedicama rata u Ukrajini, a nedavno se o njoj opet promišljalo i razgovaralo i na 9. Tjednima IZBJEGLICAma. Projekt koji svakako može doprinijeti senzibilizaciji društva za tu problematiku predstavio se – sa željom da se svi pojedinci koji žele živjeti u Hrvatskoj, bez obzira na svoje podrijetlo, ovdje osjećaju dobrodošlo – u utorak, 5. srpnja na konferenciji Upgrade: Za Interkulturni društveni centar u Zagrebu. Kroz dva panela razgovaralo se o glavnom cilju platforme Upgrade, koja okuplja više organizacija nezavisne kulture: razvoju i otvaranju Interkulturnog društvenog centra (IDC) u Zagrebu, koji bi bio temeljen na ravnopravnosti i uključivosti i čiji bi različiti sadržaji bili u ponudi domicilnom stanovništvu, migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila te stvarani prema njihovim potrebama i, najvažnije, s njihovim sudjelovanjem.

Prvi panel moderirala je Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije, a u razgovoru su sudjelovali Igor Petričević, socijalni antropolog i sociolog, i Iva Grubiša, asistentica s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Taj dio konferencije bio je posvećen ideji Zagreba kao otvorenog grada, a neprestano se doticao dviju (glavnih) tema koje su važne točke kako u zamišljanju rada Centra, tako i poslije u njegovoj, nadamo se, uspješnoj realizaciji.

Prva od njih tiče se dosadašnjih iskustava i života stranaca koji žele živjeti i raditi u Hrvatskoj; uglavnom su to tražitelji azila koji se organizirano smještaju u hotel Porin u zagrebačkim Dugavama, a koji se sa svojim problemima najčešće bore na dvije fronte: u neprestanom svjedočenju lokalnim predrasudama i pri susretu s hrvatskom birokracijom. Predrasude vode prema diskriminaciji i segregaciji: sjećamo se, tako, vijesti o odvojenim čekaonicama za azilante u ambulantama i izvještaja iz autobusa o putnicima koji se odmiču od ljudi s drugom bojom kože, a Petričević je, kao svjedok onoga što se događa u Dugavama, pričao i o masovnim podizanjima ograda u ulicama nedaleko od Porina. Birokracija, s druge strane, kao da tražiteljima azila pruža neku ironičnu utjehu utoliko što im gotovo onemogućava izlazak iz soba, a time i potencijalne susrete s diskriminacijom; na dozvolu za rad čeka se 9 mjeseci, a pomoć se pruža u iznosu od 100 kuna mjesečno. Čak i u slučaju pojedinaca kojima je odobrena međunarodna zaštita, ističe Grubiša, u praksi se gomilaju problemi s ostvarivanjem prava na učenje jezika, obrazovanje, zapošljavanje i zdravstveno osiguranje zbog neznanja službenika u birokratskim ustanovama ili, još gore, njihove nevoljkosti da uopće provjere lako dostupne informacije i zakone koji bi, barem u teoriji, strancima trebali pomoći. Čini se da je sustav pokazao više volje i brže reakcije tek s migrantima koji od ove godine dolaze iz Ukrajine; panelisti smatraju da treba “zajahati taj val” i “iskoristiti” tu nesretnu situaciju kako bi se očito moguća učinkovitost sustava odrazila i na pojedince iz neeuropskih zemalja.

Druga važna okosnica razgovora ticala se očekivanja od Interkulturnog društvenog centra, odnosno svega onoga čime bi on mogao doprinijeti boljitku zajednice. Petričević je predložio da se Centar, između ostalog, bavi i pomaganjem izbjeglicama i tražiteljima azila pri prikupljanju dokumenata, a da različitim društvenim aktivnostima, radionicama i prezentacijama zemalja iz kojih stranci dolaze pokuša educirati domicilno stanovništvo o novim susjedima. Osim toga, prema Grubiši, ovakav tip centra za početak bi na mikrorazini mogao vježbati dvosmjernost procesa integracije, o čemu bi i (u)domaće(ne) stanovnike trebalo educirati jer u praksi dvosmjernost ne postoji. Povezano s tim, istaknuto je i opetovano krivo poimanje homogenosti hrvatske ili bilo koje druge nacionalne kulture; drugim riječima, čini se da je još uvijek potrebno naglašavati da kultura nije neki fiksni, okamenjen koncept, kao i koja je razlika između multikulturalnosti i interkulturalnosti. Grubiša je pak najviše inzistirala na tome da posjetitelji potencijalnog centra ne smiju biti samo korisnici, već i stvaratelji, kreatori sadržaja. 

Značajan dio rasprave bio je posvećen mogućim opasnostima i prijeporima do kojih će neminovno doći jednom kad i ako se Centar otvori: prema Grubišinim riječima, s obzirom na to da bi u svojim osnovnim postavkama on morao biti i prostor izlaska iz zone komfora, odnosno susreta različitih ljudi i njihovih različitih pogleda, sučeljavanja o njegovim budućim funkcijama i programima koje će nuditi su nužna, ali su isto tako i potentna za dijalog o tome što će se u njemu zbivati. Sudionici su se složili da je nužna redovita komunikacija s lokalnom zajednicom oko Centra i onoga što se u njemu događa, a sve kako bi se spriječilo širenje dezinformacija, šaputanja i tračeva koji završavaju u – nažalost već toliko poznatim – frazama poput “naš kvart nosi teret” i “zašto baš mi?”. Upravo radi izbjegavanja takvih nevolja, kaže Grubiša, nužno je osvijestiti građanima da to “nije centar za izbjeglice – on je centar za Zagreb”. Upitani za moguću lokaciju takvog centra, panelisti nisu ponudili konkretan odgovor, a iz publike je stigla ideja o tome da bi svaki društveni centar zapravo trebao biti interkulturni. Na samom kraju prvog panela okupljenima su se kratko, kao svojevrsni predstavnici dijela budućih korisnika Centra, obratili članovi Panafričkog društva u Hrvatskoj (PADUH) i glazbenik Commi Balde Kouyate. Oni su objasnili da Centar, osim kao mogući prostor za Društvo, zapravo zamišljaju kao mjesto za druženje, na kojem će se moći opustiti, razgovarati, upoznavati, izražavati; kao mjesto bez osuđivanja i safe space u kojem će svi moći biti jednaki. Drugim riječima, prvenstveno traže prostor sigurnosti. 

Ta bi njihova želja ujedno mogla biti odgovor i na neka pitanja iz drugog panela, u kojem su, uz moderatoricu Mirelu Travar, sudjelovali Jelena Ricov, viša stručna savjetnica pročelnice Gradskog ureda za kulturu, Pavlica Bajsić iz Centra mladih Ribnjak, Janja Sesar iz Pogona i Domagoj Šavor iz Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Uvjeravajući sve prisutne u to da je Gradu promoviranje kulture u zajednici prioritet, da će sigurno podržati IDC i da će uskoro objaviti poziv za financiranje takve vrste projekata, gospođa Ricov upozorila je ipak inicijatore ideje o IDC-u da bi prije svega trebalo napraviti istraživanje o potrebama zajednice (misleći vjerojatno isključivo na lokalno stanovništvo) kako bi se vidjelo kakva su točno javna očekivanja od Centra. Pavlica Bajsić na neki se način tome suprotstavila, rekavši kako vidi svojevrsnu opasnost u takvim istraživanjima jer Centar ne bi trebao samo odgovarati na želje zajednice, već otvarati (nove) svjetove. Ta se plemenita ideja razbuktala u malu raspravu o tome koliko inicijativa Za interkulturni društveni centar treba voditi željama zajednice, ali nužno je istaknuti da su takvi kvantitativni podaci nužni pri koncipiranju i provedbi ovakvog projekta, pogotovo u sustavima koji su, prema riječima gospođe Ricov, “tromi” i u kojima je “upornost užasno važna”.

Optimističniju notu donijeli su ostali sudionici drugog panela. Pavlica Bajsić ukratko je prepričala uspješnu prošlost Centra Ribnjak i njegov opstanak unatoč raznim povijesnim i ideološkim mijenama. Janja Sesar pričala je o Pogonu kao o rezultatu borbe nezavisne scene i mladih za prostor djelovanja u Zagrebu, borbe koja je s vremenom rezultirala implementacijom sudioničkog upravljanja, takozvanog civilno-javnog partnerstva, u kojem Grad Zagreb i koalicija civilnih organizacija zajedno upravljaju Pogonom. Taj je primjer važan jer i IDC želi funkcionirati kao civilno-javno partnerstvo, odnosno jer pokazuje da taj još uvijek rijedak model upravljanja može biti uspješan. Domagoj Šavor se složio da bi IDC-u civilno-javno partnerstvo odgovaralo zbog otvorenosti i inkluzivnosti, jer su institucije same po sebi previše zatvorene. Entuzijastičnost oko te ideje osnažila je i izjava gospođe Ricov, koja je rekla da je Grad Zagreb svakako otvoren za tu ideju. Počne li se jednako govoriti o ideji Interkulturnog društvenog centra kao što se na konferenciji govorilo o uspjesima drugih organizacija i projekata, makar kao o inspiraciji za takav centar, i počnu li se predlagati konkretniji programi za djelovanje samog centra, te pruži li Grad Zagreb obećanu podršku u realizaciji, ovaj bi projekt zaista mogao pomoći mnogim građanima, starim i novim. Dotad nam ostaje nadati se da ideja neće ostati samo na lijepim riječima.

*Članak je izvorno objavljen na kulturpunkt.hr.

The post Prostor uključivanja, prostor sigurnosti appeared first on Platforma Upgrade.

Razgovarao: Matko Vlahović

U vrijeme kada su migracijske politike na nacionalnim razinama obilježene ksenofobijom, uloga jedinica lokalnih samouprava u društvenom uključivanju osoba u pokretu postaje sve izraženija i potrebitija. Uloga urbanih sredina je tim značajnija zbog činjenice da migranti u potrazi za novim zbog brojnih praktičnih razloga uglavnom gravitiraju gradovima – primjerice, zbog veće dostupnosti radnih mjesta i lakšeg zaposlenja, dostupnosti stambenog prostora, boljih etničkih, društvenih i kulturalnih mreža, anonimnosti, kao i veće razine društvenog prihvaćanja.

Platforma Upgrade, u kojoj je okupljeno desetak organizacija civilnog društva, već godinama zagovara otvaranje interkulturnog centra koji bi odgovarao na potrebe lokalne zajednice i novih članova društva. Povodom konferencije koju Platforma organizira u Centru mladih Ribnjak, o važnosti interkulturalnih centara i odjecima migracijskih režima u zagrebačkoj svakodnevici razgovarali smo s Igorom Petričevićem, socijalnim antropologom i sociologom s interesom za antropologiju migracija i grupne kontakte.

U svojoj doktorskoj disertaciji istražuješ kako upravljanje migracijama i dominantni narativi o migrantima utječu na svakodnevni život zajednica u urbanom okruženju, koristeći pritom koncept emocionalne geografije. Možeš li ukratko pojasniti taj koncept i zašto ti je koristan u istraživanju?

Diskusije o prihvatu migranata uglavnom ističu suosjećanje ili ksenofobiju kao dvije krajnosti mogućih afektivnih odgovora lokalne populacije na prisutnost stranaca. Koncept emocionalne geografije (Bondi, 2005) upućuje upravo na načine na koje emocije srastaju uokolo i unutar određenih mjesta. Polazište je ideja da su emocije simultano unutar nas kao pojedinaca te strujaju između nas kao društvenih bića u fizičkim prostorima kojima pridajemo značenje. 

Studirajući iskustva novih migranata i percepcija “lokalaca” o njima u mjestima interakcija naišao sam na mnogo šarolikiji spektar emocija i pozicija uključujući (ne)sigurnost, nelagodu, poniznost, zbunjenost, sažaljenje, entuzijazam, sumnjičavost, prezrivost, ozlojeđenost i gađenje koji se često preklapaju. Uz to, treba naglasiti i promjene stavova pojedinaca kroz vrijeme te fluktuacije u društvenoj atmosferi vezane uz dinamiku samih migracija (npr. broj ljudi na ruti i u prihvatilištu), ali i incidenata ili glasina o njima u naselju. Pozicioniranje naspram migranata vezano je uz upravljanje migracijama, granicama i uz (trans)nacionalne diskurse (npr. civilizacije i rase), ali i lokalnu povijest mjesta na ruti. U našem slučaju to je povijest rata i izbjeglištva, ali i nacionalizma te (post)socijalističkog nasljeđa i perifernosti, povijest koja je upetljana u ove oscilacije u emocijama i pozicijama. Stoga, u disertaciji naglašavam kako se prihvat migranata sastoji ne samo od smještajnih kapaciteta i donacija već i od raznih lokalnih diskursa, praksi i orijentacija naspram migranata koje fluktuiraju između gostoprimstva i animoziteta, bliskosti i distance, te formiraju kompleksni afektivni krajolik (ne)dobrodošlice.

Hotel Porin, prihvatilište za osobe koje traže međunarodnu zaštitu, smješten je u blizini zagrebačkog kvarta Dugave. Postoje li primjeri “spontanog” interkulturalnog dijaloga ili su zajednice novih susjeda i lokalaca u potpunosti izolirane jedna od druge?

Hotel Porin je prihvatilište polu-otvorenog tipa što znači da se osobe koje traže međunarodnu zaštitu mogu slobodno kretati, ali očekuje se njihov povratak do 23 sata kada kreću provjere po sobama. Dakle, spontane interakcije naravno postoje. Autobusi, stanice, parkovi i kafići su mjesta svakodnevnih susreta, a određeni broj djece iz Porina pohađa i osnovnu školu blizu kvarta. U Dugavama postoji i ambulanta za tražitelje međunarodne zaštite u Domu zdravlja te Centar za pružanje usluga socijalne skrbi u kojem su smješteni maloljetnici bez pratnje. U knjižnici Dugave povremeno se organiziraju predstavljanja zemalja iz kojih dolaze novi susjedi, a jedno vrijeme se održavao i neformalni tečaj Arapskog jezika.

No, unatoč prostornoj bliskosti, među stanovnicima Novog Zagreba postoji prilično velika socijalna distanca prema tražiteljima azila. I druga istraživanja pokazuju kako kontakt sam po sebi, iako može, ne vodi nužno do kulturne razmjene, već može osnažiti predrasude, animozitete i afirmirati granice kolektivnih identiteta. Jedan primjer koji sam uočavao tijekom terenskog rada je ustajanje “lokalaca” sa sjedala u autobusu nakon što je tražitelj azila sjeo pokraj. Drugi je slučaj otvaranja zasebne čekaonice za azilante u Domu zdravlja o čemu se pisalo i u medijima. Treći primjer su ograde koje su se izgradile u ulicama oko Hotela Porin. Veoma je prisutan i negativno obojen govor o “azilantima”, prepun generalizacija te zamjeranje što se s lokalnom zajednicom nije komuniciralo pri otvaranju prihvatilišta. 

Važan čimbenik koji doprinosi održavanju distance jest sama dinamika tranzitne migracije i činjenica da je Hotel Porina istovremeno čekaonica za nastavak migracija dalje u Europu i za dobiti azil i ostati u Hrvatskoj. Jedna Dugavljanka mi je objasnila kako ne bi imala nikakav problem da se Afganistanac useli u stan pokraj njezinog, ali da je jako teško uspostaviti kontakt kada u Porinu živi 200-500 ljudi koji se konstantno izmjenjuju. Nadalje, proces traženja azila zna trajati do godinu dana, u nekim slučajevima i oko dvije godine, što tražitelje međunarodne zaštite stavlja u zasebni režim vremena, tj. ritam svakodnevice obilježen čekanjem u neizvjesnosti, različit od onog Hrvatskih državljana. Jedan tražitelj azila iz Irana rekao mi je da, dok čeka azil živeći na 100 HRK mjesečno, većinu vremena provodi u hotelskoj sobi. Nije znao hoće li dobiti azil ili će morati ponovno migrirati. Njegovim riječima: “Nemam nikakav odnos s Hrvatskim društvom. Stalno sam ovdje unutra. Želim ući u Hrvatsko društvo, ali ne mogu.” Ovo je bilo u razdoblju odmah nakon što su nekolicina azilanata napadnuti u Dugavama, tako da ga je povrh toga i bilo strah kretati se po kvartu. Ovo je primjer kako legalni status, prostorna segregacija, ekonomska prekarnost i ksenofobna agresija reproduciraju distancu prema ovoj populaciji.

U posljednje vrijeme se često spominje koncept gradova utočišta kao potencijalnih mjesta otpora ksenofobnim politikama. Tako je i Skupština Grada Zagreba početkom godine usvojila Akcijski plan za integraciju. Kolika je uloga gradova u uključivanju osoba s migrantskim porijeklom u društvo i koliko gradovi u RH imaju “slobodne ruke” kreirati vlastite politike uključivanja?

Budući da migracije nisu samo pokreti stanovništva iz nacije A u naciju B koji odgovaraju na tzv. “push” i “pull” faktore, već imaju svoju unutarnju dinamiku, gradovi dolaska, ali i gradovi na ruti, poprimaju izuzetno važnu ulogu u medijaciji i transformaciji migracijskih kretanja.

Gradovi su centralni za raspršivanje granica u urbanu svakodnevicu gdje može doći do različitih oblika društvenog isključivanja, policijskog profiliranja i deportacija, tj. praksi koje uvelike odražavaju i sprovode (supra)nacionalne restriktivne migracijske i granične politike. Koncept gradova utočišta primarno je vezan uz kontekst Sjedinjenih Američkih Država te implicira određeni stupanj municipalne autonomije koja bi omogućila ograničavanje ovih politika. No, iako lokalna samouprava ne može utjecati na sam proces dodjeljivanja međunarodne zaštite, prostor djelovanja za ostvarivanje prava zajamčenih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti postoji. Taj je prostor pretežito bio ispunjavan djelatnostima organizacija civilnog društva, stoga je ovaj Akcijski plan korak naprijed prema inkluzivnijim gradskim politikama. Gradovi su također mjesta inter-kulturnih razmjena te veza i mreža društvenosti krucijalnih za osjećaj doma i pripadnosti, veza koje se ne uspiju razviti u uvjetima segregacije i socijalne distance koja se produbljuje činjenicom da se zajamčena prava (učenje jezika, rad, obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita) ne uspiju sprovesti u praksi.

Možeš li ukratko predstaviti važnost interkulturalnih centara kao mjesta susreta različitih zajednica?

Otvaranje interkulturalnih centara sadrži potencijal za približavanje ljudi različitih podrijetla i statusa te razmjene i dijalog između prijašnjih i novijih članova društva. Poželjno bi bilo da centri sadrže aktivnosti koje adresiraju potrebe i probleme zajednice u kojima se nalaze i probleme s kojima se sreću njihovi novi susjedi. Neki od sadržaja mogli bi biti tečajevi jezika, različite usluge i savjeti vezani uz integraciju poput pravne pomoći, pomoći sa zapošljavanjem, stanovanjem, upisima u vrtiće, škole i zdravstveni sustav. Na taj način bi se olakšalo uključivanje novih susjeda u društvo. Nadalje, mogle bi se organizirati i edukacijske i društvene aktivnosti u svrhu transformacije predrasuda i preveniranja diskriminacije što bi moglo smanjiti socijalnu distancu i olakšati suživot u gradu.

Kakvi su potencijalni utjecaji interkulturnih centara na emocionalnu geografiju gradova, kvartova, zajednica?

To je teško predvidjeti. Ovisit će o modelu centara, resursima, dinamici pojedinih zajednica i samim ljudima koji se uključe u aktivnosti centra. Trebao bi postojati prostor za dijalog unatoč razlikama i razumijevanje za probleme i perspektive samih korisnika centra, ali i susjednih zajednica.

*Članak je izvorno objavljen na kulturpunkt.hr.

The post Za interkulturni grad appeared first on Platforma Upgrade.

U vrijeme kad naš grad postaje novi dom za osobe raznih kulturnih i etničkih pozadina, kad postaje utočište za osobe koje su dislocirane od svojih domova, potrebna su nam nova mjesta u zajednici gdje se svi stanovnici mogu okupiti i djeliti zajednička iskustva kulture, edukacije i susreta, kako bi Zagreb mogao uistinu postati kozmopolitski grad.

Zbog toga je tema konferencije razgovor o višegodišnjem zagovaračkom nastojanju Platforme Upgrade – osnivanje Interkulturnog društvenog centra u Zagrebu, kao nastavak i nadogradnja projekta o osnivanju ustanova civilno-javnog partnerstva u kulturi, koja je započela inicijativom za osnivanje Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.

Na konferenciji ćemo sa stručnim osobama, ali i svim zainteresiranim građanima_kama grada Zagreba razgovarati o kulturnim i drugim sadržajnim potrebama zajednice, suživotu kroz interkulturualnost, uključivanju svih članova zajednice u kreiranje sadržaja kulturnih institucija prema njihovim potrebama i uz njihov glas te, na kraju, i mogućnostima realizacije Interkulturnog društvenog centra u Zagrebu.

Program konferencije:

10:00 – Registracija i kava

11:00 – Početak i uvodna riječ

11:20 – 1. Panel: “Zagreb, otvoreni grad?”

Govornici: Igor Petričević (Socijalni antropolog i sociolog s interesom za urbanu antropologiju, antropologiju migracija i grupne kontakte), Iva Grubiša (asistentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i članovi Panafričkog društva u Hrvatskoj.

Moderatorica: Iva Zenzerović (Centar za mirovne studije)

Zagreb želi biti otvoreni grad. Otvaranje prostora za zajednički život i interkulturnu praksu važan je proces za sve koju tu žive, onih koji su došli ili će u naš grad tek doći.Na prvom panelu s našim sugovornicima razgovaramo o tome zašto je u gradskom tkivu važno otvarati prostore za društveni i interkukturni dijalog, kako da postojanje takvih prostora bude znak dobrodošlice i ujedno resurs za razvoj interkulturalnosti koja je u svijetu višestrukih migracija već tu, a neminovno i pred nama. Kako se otvoriti i biti podrška onima kojima je ona potrebna, doprinijeti kroz polja društvenosti i kulture, kako razmjenjivati i stvarati novo zajedničko iskustvo?

13:00 – Pauza:Vege/veganski prigrisci i osvježenja

13:45 – Kratki pregled rada Platforme Upgrade

14:05 – 2. Panel: “Interkulturni društveni centar u Zagrebu”

Govornici: Jelena Ricov (u ime Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, viša stručna savjetnica u GU Grada Zagreba), Domagoj Šavor (Mreža društveno-kulturnih
centara DKC-HR), Janja Sesar (Pogon) i Pavlica Bajsić (Centar mladih Ribnjak).

Moderatorica: Mirela Travar (Operacija grad)

Zašto Zagrebu treba interkulturni društveni centar? Kako hibridne ustanove mogu pomoći odgovoriti na potrebe lokalne zajednice? Kako zajedničko djelovanje aktera iz raznih područja kulture i društvenosti može ostvariti trajnu promjenu? Na ova pitanja ćemo nastojati dati odgovore na našem drugom panelu…

15:30 – Kraj programa i neformalno druženje

Veselimo se zajedničkoj raspravi i druženju!

____________________________________

Konferencija “Upgrade: Za Interkulturni društveni centar u Zagrebu” organizira se u sklopu kampanje “Svijet u Zagrebu, Zagreb svijetu” te je dio projekta “ Platforma Upgrade: Svijet u Zagrebu, Zagreb svijetu” kojim se nastavlja zagovaračko djelovanje platforme Upgrade s ciljem osnivanja Interkulturnog društvenog centra u Zagrebu. Projekt se provodi uz financijsku podršku Zaklade “Kultura Nova”.

____________________________________

Platforma Upgrade je neformalna mreža organizacija civilnog društva iz različitih sektora djelovanja (ljudskih prava, održivog življenja, ekologije, područja kulture, umjetnosti i mladih) koju koordinira organizacija Operacija grad.Cilj Platforme Upgrade je razvoj i otvaranje Interkulturnog društvenog centra (IDC) koji kroz inovativne i kreativne prakse odgovara na potrebe lokalne zajednice i šireg civilnog društva, ali i na aktualne društvene i kulturne izazove grada Zagreba.

Članice Platforme Upgrade su: AKC Attack!, Booksa/Kulturtreger, Centar za mirovne studije, Generator multidisciplinarnih koprodukcija/GMK, KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, Kulturpunkt/Kurziv, MaMa/Multimedijalni institut, Močvara/URK, Operacija grad, Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Slobodne veze, UBU – Udruga bivših učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb, WHW/Galerija Nova, Zelena akcija i ZMAG.

The post Konferencija “Upgrade: Za Interkulturni društveni centar u Zagrebu” appeared first on Platforma Upgrade.